Blackened

Brže, više, bolje. Taj olimpijski moto čini mi se da sve više obuhvaća ovu urbanu svakodnevnicu u kojoj nevoljko sudjelujem pateći sve više za onim starim danima. Ovu predhodnu rečenicu neću nikad pročitati jer samo bi se uhvatio kako zapravo zurim u ogledalo duše koja je premlada za ovo moje tjelo.

Usprkost mojem sve većem broju obilježavanja vremena postojanja uživam u trenucima koji mi uljudno dopuštaju da se prisjetim one mirne, pa možda čak i spokojne, sredine. Dajte, nije to bilo baš tako davno, podesite tu sliku u vašim umovima. Samo je bilo mirnije, da, dobro sam se prije izrazio, spokojno je bilo. Nevjerovatno je koliko ta riječ odgovara za našu malu sredinu jer na granicama grada, uz cestu po kojoj se penje na trg, tj. centar sela, nalazi se groblje.

Tradicija i mudrost mi se čine kao prikladne imenice koje bi mogao dodati mojem selu poput atributa. Kada sam bio mlađi ta tradicija u mojim očima sjajila je poput zaostalosti, a to je i razlog zašto sada ovo pišem sa ovom nostalgičnom notom sa slušalicama na ušima ne bi li blokirao barem polovicu ljudi koji oko mene trče, život traže.
Valjda je i to razlog zašto ja sjedim, a oni trče, ja svoj život imam i prilično je zaokružen. Umalo pa savršenu kružnicu će tvoriti, ali nadam se ne preskoro jer volio bi vam ovo ispričati bez dodatne napetosti iz mojih privatnih voda.

Ipak moram se odmah u početku ispraviti jer ono prije spomenuto groblje nije baš bilo to već tamo je bio jedan jedini grob štoviše grobnica. Uz nekoliko izabranih riječi koje više nego graniče sa klišejima nalazi se i pokoja slika. Tada nisam niti jednu prepoznavao, a danas vjerujem da jednu bi.
Kako početak ove priče odmiče tako vidim da i samostalnost je još jedan atribut koji pripada mojem selu, da mojem. Nitko nije objektivan, barem mi je tako rekla moja jedina profesorica filozofije pa je to vjerovatno razlog zašto mislim da je moje selo drugačije od svih ostalih i štoviše da je posebno kad ono možda uopće nije. Svejedno, nastaviti ću u svojem stilu, ostati će ono posebno.

Dok još nadimak “krezubica” krasio je moj lik, kako sam bio zvan od strane društva koje se osvećivalo za istu patnju prošlu tek prije koju godinu, shvatio sam da postoji veoma velik čovjek u mojem selu. Ne samo po stasu već i po svojoj, do tada neviđenoj, moći koju je prezentirao svaki puta kada bi Sunce počelo se skrivati iza planina. On je bio taj kojemu smo svi mogli zahvaliti što sigurnim korakom možemo koračati duž ulica bez straha da ćemo se spotaknuti o nešto što u mraku ne bi bilo vidljivo. Koji puta dječiji bicikl od popodnevne igre, a koji puta autići od iste igre.
Pod tim okriljem pitanja koje se nadvilo nad mnom raslo je i poštovanje jer u mojoj kući samo majka je upravljala plamenom i za sve smo mogli njoj zahvaliti. Ostalima, osim naravno ocu, koji nikad nije ni pokazao interest za tu čudnu moć, bilo je strogo zabranjeno i samo se plibližiti.

6 godina sam imao kada sam ja nazivao nadimcima, ipak to je bila još jedna od mnogih tradicija, i polako počeo učiti o raznim moćima koje čovjek uz pomoć raznovrsnih pomagala može posjedovati. Fizička snaga nikada me nije zanimala. Lažem, je, ali nikad nisam imao nekakve tjelesne podispozicije da taj aspekt moći i ostvarim tako da sam se priklonio onim intelektualnim i evo gdje sam danas. U ovoj cijeloj zgradi ja si jedini mogu priuštiti da stavim slušalice i sjednem. Ured je ovo, ali koji puta ju nazovem u svojim domom jer toliko noći, u borbi za opstanak, sam proveo ovdje.

Kako sam odrastao tako je ono čuđenje preraslo u divljenje čovjeku koji obavlja tako, pa svetu, dužnost. Ono okrilje pretvorilo se u divnu dugu usklika. Za mojeg bivanja u selu nikad nisam svjedočio dijalogu između njega i nekog od seljana. To je vjerovatno pridonjelo konstantno rastućem obilju poštovanja.

Upravo sam pogledao na sat i uvidio da moram krenuti da ne bi zakasnio, ne mogu si to priuštiti večeras.

Paul Desmond Machartney umro je u snu na željezničkom kolodvoru čekajući vlak koji je tu noć kasnio i nije uspio ispuniti svoju posljednju želju da upali petrolejske lampe na ulicama svoga sela.
U svojoj oporuci, uz veliku svotu novca koja je trebala poslužiti da staromodna tradicija nikad ne dočeka jednaku sudbinu kao i njegove lampe u zoru i gore otiskanu priču, napisao je želju koja je zapravo bila njega zadnja, a ta je da ga se pokopa u onoj istoj grobnici pokraj puta – želja mu je ispunjena.
U njegov spomen, svake godine na datum njegove smrti, njegov najstariji sin Charles sa ostalom porodicom odlazi u selo i sam preuzima dužnost paljenja uličnih lampi koje i dan danas osvjetljavaju sve ulice u selu.

 

Do not mention it

– “Evo ga netko sa kime bi rado pokisla” – rekla je iako je jedina struna povezanosti sa predhodnim rečenicama bila u spomenu kiše jer dečki nisu okupirali njihove umove, barem ne do ovih trenutaka. Sve tri su ga uljudno ispratile pogledom bez ijedne izrečene riječi. Sigurno bi i on primjetio taj nagli val tišine da u svojim ušima nije nosio slušalice bez kojih nije napuštao svoj dom.
– “Je izlazi sa kime?” – upitala je druga djevojka djelić sekunde nakon što im je on izašao iz užarenog vidnog polja.
– “Ne, nisam ništa čula osim uobičajenih izmišljotina koje moram slušati od onih kretena sa kojima se druži svaki puta kada ih onako u prolazu upitam. Ona Ivana je bila zadnja, sa kojom nitko ne zna zašto je bio, a mislim ni on.”
– “Ma nije mi jasno kako tako neki super dečko se uvijek spetlja sa najvećom seljankom koja niti ne zna što ima!” – izustila je treća djevojka kojoj su to bile prve riječi od njegove pojave.

– “Super dečko?! Odkuda sada to? ” – iznenađeno ju je prijateljica upitala – “Pa ja bi bila sa njim samo da mogu dobro ugristi tu njegovu guzu i provjeriti priče o njegovom jeziku.”
– “Paa…..to sam i ja mislila. Guza i jezik, ništa više.”

Nesigurnost je okrunila njen posljednji odgovor tako da su se inkvizitski pogledi prijateljica zaustavili trenutak, duže, na njoj, a zatim okrenule se jedna drugoj i nastavile naklapanja dok je ona utonula u svoju dnevnu dozu sanjarenjenja.

Toliko puta bila je u njegovoj blizini i još toliko više puta izašla zajedno sa njime i njegovim društvom van, ali nikad nije uspijela započeti razgovor, smislen barem, jer rečenice poput: “mi daš gutljaj?”
, “pridržiš mi torbicu”, “imaš li žvakaću?”, “koliko je sati?”, “mi posudiš 5 kn?”…..ni pod koju cijenu se ne smiju računati.
Jednom je ipak, skoro, imala priliku da ga u popunosti osvoji, ali kao i sve do tada su se izjalovile baš iz onog istog razloga zbog kojeg je ona toliko željela započeti taj razgovor.
Cijeli tjedan je planirala sa svima u društvu i uložila sav svoj trud da na kraju ispadne da on mora doći po nju, samo nju. I uspijela je. Bližilo se 22 sata i on je svaki trenutak trebao pozvoniti na njena vrata. Znala je da je drukčiji, ne čudan niti eksentrčan već nekako svoj, i da preferira točnost od steriotipnog ženskog kašnjenja stoga je već u 21:37 bila potpuno spremna i upravo radila na “final touch-u”. Svi koji su ga poznavali znali su da informatika je njegova strast i tako ga je ona odlučila tom kartom privući. Otišla je do devianArt-a i kopirala već, prije nekoliko dana, izabranu sliku. Postavila ju kao pozadinu na desktop-u i na winamp-u pustila Shirley da stvori savršen ugođaj.
21:57 – taman!

Nakon koje minute zvono na vratima se oglasilo i njegov lik nakon “samo da uzmem torbicu, ali ti sjedi da ne stojis bez veze” je pronašao svoje mjesto na kauču, odmah pokraj stola sa računalom. Promatrala ga je sa leđa poput skorog plijena i sa razornom nestrpljivošću očekivala trenutak kada će ugledati pozadinu na njenom računalu.

Ništa od toga. Vidjela je da je uočio mamac, ali nije zagrizao. Odustala je i dozvala ga već sa vratiju da krenu. Pridružio joj se i nadodao:
– “Žao mi je što već nekoliko tjedana si tužna.”
– “Molim???” – riječi je popratilo lice svo iskrivljeno u čuđenju.
– “Pa Only Happy When It Rains je bilo na repeat-u, zar ne?”- lagodno je odgovorio.
– “Aha, to!” – polako joj se lice vraćalo u normalu – “Ma to sam slučajno kliknula na crop file umjesto na remove, a nije mi se dalo opet sve vraćati jer sam se žurila da se spremim na vrijeme.”

Sa zamjetnom spontanošću odgovorila mu je i to ga je vidno inpresioniralo, ali zbog radnje zaključavanja vratiju ona to nije primjetila i, i dalje bila u uvjerenju da njen plan je već duboko ispod površine uspjeha.
– “A i moram pohvaliti tvoj ukus u izboru wallpapera, nisam znao da si deviant.”
– “Ma nisam, ali načula sam da si pričao sa Marinom o tom site-u pa sam ga odlučila posjetiti i odmah ga stavila u bookmarks.”
– “Bookmarks? Koristiš Firefox?”
– “Da, da iako sam to isto prečula u nekom tvoj razgovoru….”

Noć se nastavila, kao i njihov razgovor. Ubrzo nakon kretanja automobila ona je vješto promjenila temu jer da su nastavili tim putem ispala bi potpuna neznalica jer ipak je on bio cijenjeni designer, a ona tek korisnik.
Mislila je da će ga izgubiti na plesnom podiju u klubu jer iako je bio nekako povučen obožavao je plesati, a to je značio njihovog razgovora, ali zapravo zančio je samo prekid. Kada se odlučio osvježiti dočekalo ga je piće, omiljeno, dodano iz njene ruke popraćeno zavodljivim osmjehom i riječima:
– “Daj, daj uzmi, ne budi jadni macho-man nego dopusti curi da učini sve ostale ljubornim.”

Prihvatio je piće, a potom i igru. Ples, osmjesi i nadvikavanje u prepunom klubu bližili su večer se polako kraju, a njenu tugu skorom početku. Iako je podosta, ne samo dnevnih, sanjarenja vrlilo njenim umom realnost je također bila prisutna u dostatnoj količini. Odlučila je ovaj podhvat zabilježiti kao uspjeh i nastaviti dalje, možda istim tokom.

Našla se opet na suvozačevom sjedištu njegovog automobila, ali ovag puta zadnje sjedište bilo je popunjeno. To ju nije smaralo već je odlučila prihvatiti ono što jo život daje jer ipak ne dobiješ uvijek ono što želiš, već ponekad dobiješ ono što trebaš. Um je zaposlila sanarenjem, ali ovaj puta pravim jer izlazak ju je izmorio, a ubrzo u snom.

– “Ej, probudi se stigli smo.” – njegov mili glas potresao je njen čekić i nakovanj.
– “Gdje,..” – sanjivim glasom upitala je – “…kući?”
– “Da, kući.” – odgovorio je sa tragom vragolastog smiješka.

Izašli su iz auta, a on kao pravi gentleman odveo ju je do vratiju sa njom pod rukom. Nakon kratkog komešanja sa torbicom izvadila je ključeve i zamolila ga da on otključa jer ona stvarno nije bila u mogućnosti odlučiti koji je pravi ključ.
Otključao je, a ona ga je instinktivno povukla unutra. Ulazna vrata su se sama zatvorila i zaključala, a oni su ušli u prazna lift. Zagrlila ga je, iako to nije ju uspijelo održati na nogama pa ju je on pridržao, a ona ga je poljubila i na usnama ostavila ljepljiv osjećaj prozirnog sjalila. Trenutak poslije trgnula se, štoviše razbudila!
– “Ajme oprosti, ja nisam misli….slučajn….mi nismo zajedno, zar ne?” – upitala je nakon maha panike grickajući donju usnu i očima raširenijim od ustiju prije koji trenutak.
– “Ne, nismo zajedno. Barem nismo bili do prije kojeg trenutka.” – izgovorio je te riječi baš u svojem stilu i ponovno nanio svoje usne na njene.

– “Kako si znao?” – progovorila je nakon dužeg poljupca sa još zatvorenim očima u čas kada su se vrata od lifta polako otvarala.
– “Nitko slučajno ne klikne na crop umjesto na remove”- na što su se oboje nasmijali i usnama pripojenim izašli iz noćnog lifta u novi dan.

– “Ej, šta ti je? Mrzim ta tvoja sanjarenja!” – izjavila je prijateljica sa njene lijeve, a njene riječi bile su popraćene sa odmjerenim pogledom treće djevojke.
– “Ma ništa, zamislila sa sam malo.”

 

saw] See [seen

Sretan je onaj čovjek koji može uživati u trenutku bez obzira na onaj prethodni niti onaj sljedeći. Mudrac mi je jednom rekao. Duga bijela brada, podjednaka kosa, duboke oči krasile su njegovu pojavu i po tome valjda zaključio sam da je mudar. Bilo je taman nego li sam se probudio. Što bi bilo da sam se probudio trenutak kasnije?

Nekoliko trenutaka prije nego li sam se stvorio u gustoj maglovitoj šumi pred Mudracem proživljavao sam svoj prvi susret sa njom. Magično. Tako jednostavnom riječju opisao bi taj naš first contact. Zavodljivih osmjeha nije bilo u nedostatku, vjerujem da su svi to primjetili. Ma sigurno jesu jer inače ne bi nas ispraćivali osmjesima nakon što sam napokon, nakon punog sata, skupio hrabrosti da ju upitam bi li ona možda uživala u najnevjerovatnijem ovosvjetnom prizoru – zvijezdama. Umalo sam joj rekao da njena ljepota razlog je zašto zvijezde mi sada zavide, ali odgovorio sam se od takvog klišeja i umjesto toga samo obgrlio sam je rukom.

Samo je lagano izdahnula kada sam to učinio. Kao da je cijelu večer držala dah u nadi da će se moći te večeri opustiti u rukama, u očima, njene ljubavi. Ipak, teško se je tada bilo opustiti, rat je trajao. Daleko od rastućeg terora smo mi tada bivali, ali radio izvjestitelji vjerno su nam svakodnevno prenosili mučne brojke i daljnja napredovanja malih željeznih vojnika.
Strah je bio zamjetan, možda čak i previše, ali samo za one koji iz trećeg lica posmartali su nas. Ponekad bi se uhvatio kako pjevušim posmrtni marš dok bi sam vraćao se kući. Žalost bi tada svoj veo bacila na moje srce jer spoznao bi da glazba nije više izvor razonode i trenutka nego je postala ozbiljna obaveza i trajni posao. Muzičari su odustali od novih tonova jer i njima je talenat bio gušen tim dugim teškim notama.

Kako li se samo autor osjećao kada je te note zapisao?

Javili su nam da njen otac neće se na svojim nogama vratiti, nošen će doći, poput mojeg brata pred koji tjedan. Mudar je moj brat bio, duge sjede kose, jednake brade poučio me životu.
Žalost je u svojim odajama isplela mnogo veći veo, dovoljno velik za cijeli naš grad. Sunce nas jutrima nije više pozdravljalo nego sa isprikama što utješnu tamu je otjeralo, dolazilo. Činilo se da i njegove zrake sporije su sjale, poput umornog konja koji cijeli svoj vijek isti teret vuče, ali sada pred svoj kraj taj teret mu postaje sve teži i teži. Neće on stati, neće ni predahnuti, neću odustati, niti na to pomisliti, ali umrijeti će. Zaklecati će mu kopita i svoju bujnu grivu zemljom će uprljati. Zapreka ni tada neće popustiti, ali barem bič više neće osjećati.

Ne mogu vam sa sigurnošću reći da li je vrijeme prolazilo jer za mene nije ono ni postojalo. Postojao za mene je samo prostor, onaj prazan i onaj njenom ljubavi popunjen. Mnogo rađe u onome drugom sam boravio, ali trenutak nije dopuštao. Nije prošlo mnogo i njena majka također zemljom obilježena postala je.
Možda je tako bolje. Možda nije, kako bi ja to mogao znati kada ni mudrac nisam. Držim se za život kao pijan plota kao i svi uokolo mene, ali to se čini nije dovoljno ili je možda previše pa plot, pod silnom težinom, i popusti ponekad. Događa se, ma dogodilo se i dogodi će se ponovno.

Moj vanvremenski život ostao je bez svojeg omiljenog prostora dok rumeno ruho još krasilo je nebo. Vrisak iz nabijenih topova me probudio, rekao bi – rutina. I zatim bljesak, nečujni. Ne bi ga ni zamjetio da vibracije nisu strop poslale da me probudi. U naletu sam izjurio iz svg manje omiljenog prostora u zaputio se prema mome vječnom utočištu za koje nisam znao da više ne postoji.

Tu noć saznao sam nešto što ni jedan mudrac mi ne bi mogao objasniti. Saznao sam na što je mislio onaj skladatelj dok one note zapisivao je. Da nije on tada, ja bi večeras to učinio.

Odmaknuo sam krhotine života sa nje i odlučio leći pokraj nje. Kao one prve noći, čekali smo prve zvijezde da se pojave.
– “Volim te.” – tada sam joj to rekao prvi puta u životu, baš trenutak prije nego li je prva zvijezda odlučila zasjati. Obgrlio sam je, baš kao prve večeri. Tada već mnoštvo zvijezda svoj sjaj je prikazalo. Oči njene zamagljene su bile, ali te noći od dima, a ne od suza kao one prve. Obrazi su bili jednaki – rumeni. To sam oduvjek volio, oni bi smiješak učinili tako posebnim.

Svanulo je, prebrzo, rekao bi, ali prihvatio sam isprike Sunca i odlučio da bi mogao da i sam odspavam. Umorila me ova neprospavana noć, prva u nizu.

– “Jednom….te oči…boja će biti nebeska. Ne postoje granice, to znaš.”