Sve se može

Ljubav je kada gdje god da se ogledam osjetim da me voli. Da ako u bilo kojem času posrnem on će me primiti. Od trena kada je moj vlak pristajao na stanicu gdje me je on očekivao sam osjetila njegovu želju za mnom. U brzini nije mogao razaznati moje lice iza brojnih prozora, ali ja sam njega jasno videla. Kao da mi je srce pokazalo gde stoji. Stoji i pogledom me traži iako ne zna kojim vlakom dolazim. Nema mobitel u ruci i ne ubija vreme do mog dolaska. On je moj također. Sebično ga imam no ne držim ga.

U svakom trenu vožnje njegova ruka traži moju ruku ili bedro da me ima. u trenu kada ulazimo u njegov stan vidim da sve je kako volim. Kako oboje volimo. I zbog toga ga volim. U kupatilu me čeka najmirišljaviji sapun, zna da sam ovisnik. Čeka me i čisti, jednako mirišljavi peškir, ali ja uzimam njegov. Recite što hoćete, ali taj čovek ima ono nešto posebno i ja želim svaki komadić tog tela.

Pitam se, kako sam uspela da ga prestanem voleti?

 

Oči lovca

Imaš tamne oči. Najtamnije od sviju u koje sam se istinski zagledala. Pališ me njima, a i strašiš. Samo kada Sunce je na vrhuncu mogu pratiti tvoj pogled iako misli ostaju nedokučive. Iza njih se skriva moć koja me može pretvoriti u curicu koja se boji riječ izustiti i ženu iza koje stoje salve neustrašive vojske.
Pitam se gdje si otpio tu moć, gdje u tvom životu je trenutak koji ti je otkrio tu tajnu.

Hoćeš li ikada me pogledom ukoriti što sam se previše približila, a nakon treptaja mi pokazati da si to želio svo ovo vrijeme? Jesi li jedan od onih koji je postavio zidove u nadi da će ih netko srušiti jer ti sam nemaš snage za to.
Bojim se da nisi. Bojim se da si ti jedan od onih o kojima legende se pričaju. Ratnici čija najveća snaga je u tome što su priznali svoje slabosti sami sebi i time ih iz zamki pretvorili u savršeno oružje.

TI nećeš smrću nestati iz mojeg života. Tebe će tvoja potraga odvesti od mene. Izmaknuti ćeš me iza sebe kao da sam malo dijete koje se našlo između dva lovca spremna na duel. No drugog lovca samo ti vidiš. Nama je ono samo obris ili osjećaj koji nas preplavi u najrjeđim trenucima. Tebi je jasno poput jednog od nas. Ono ti nije samo obris u daljini. To biće koje te sili da u trenu potrčiš ostavljući sve iza sebe. Mene.
No preboljeti ću te. Preboljeti ću te tako što ću te zamrziti. Tvoje bivše ljubavi su mi otkrile da to je jedini način da dopustim smiješku da se ponovno nastani na mojem licu.

 

Nas dvoje

Nas dvoje

Sjedim u majici koja je jedna od onih u kojoj se usmrdiš nakon 5 minuta, a ona kraj mene puši cigaretu.

– Volim te.
– Trebao si odavno prestati sa time.
– Rekao sam svima da jesam.

 

on, ona, oni

Znam da će ovo biti,
nešto što ću zapamtiti,
zapamtiti zauvijek.

Slušam te,
slušam grube riječi koje me guraju od tebe.
Trudim se uhvatiti za bilo što,
za bilo što što mogu.

Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?

U isto vrijeme…

Ne mogu prestati,
mokra sam večeras.
Želim pronaći nešto,
nešto što razumijem.
Otvori mi se,
uzmi me k sebi.
Znam da nema smisla,
pomozi mi da shvatim,
pomozi mi da shvatim.
Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?

U isto vrijeme…

Pričaš mi o brodovima gusara i bajkama u dalekim zemljama.
Naveo si me da mislim,
da sve je bilo,
istinito.
Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?

 

Violence must be loud

This is something I rarely talk about. Of how I abused my wife. Many years ago I was married and it was a typical, run in the mill, marriage. We had it all, if you mean a life of content without little ones to share it with. We were not ready we said to each other. And I to this date admit that we were right. No for each other as it seems but only for the kids part.

It was a gloomy day that day. Should have seen it coming, I now say, but are we not all 20/20 after the battle. I walked home that day from work. Even though I worked from home and I was running my own business we still had an office for more of a psychological reason. I am good in what I do and I never did wrong with one of my own. They are my family away from home and I love them as such.

I was thinking and concluded that the thinking I had to do that day deserved a walk home in the rain. A happy walk. A one of those moment-she-realizes-that-she-loves-him walk. Never did much of them, so I reminiscence. Now I think about it in this state and I have to say that the walk-in stereotype is not all that it’s cracked up to be. Nevertheless I have not encountered one, still.

She was crying and I put myself aside and tried to say the right things. To do the right thing. I said them, but it was not me she expected to hear them from. She confessed to an affair with a friend we both knew. She told me in full detail and I said nothing. Even though I felt everything.

To this day I said nothing to her. Left her with everything but a letter in which I cruelly listed stuff I think I should get. Like this notebook in which I am writing this email and some general sentimental stuff.
She did her best but I stayed faithful to me. I am proud of that I did.

Wonder what will people think when they find out I killed myself. Not much to do but to send you this for you to post it on your blog for everyone to read. Do it in the middle of the night please, give me that much. Who knows how much grammatical mistakes are in this text. This tekilla is to be blamed surely.
Now that I reread this pages I written in this hours past I see that this is to be judged as my style. Have to say that that is fucked up. Pardon me. Think about it fella, they judge your last action even though the last action is only the result of all the actions you took during the long years.

Machiavelli should have written it differently. I am about to meet with him so I am feeling a bit cocky and will change one of the selling points of capitalism.

Means justifies the cause. No. Cause is judged because of the means.

I love Mariella. Love her so much that I turned up on her weeding today with Kenneth. Congratulated them both, sat down, stared blank, stole a bottle of tekilla and went home under the excuse of work being it a week day.
One more thing. It is not a mistake, just ask Hemingway.