Nismo slučajni odabir

Dala im je sebe u njihove ruke, iznova. Pogledala je u njihove oči, vidjela samo najbolje i svojoj sreći šapnula da oni su ti koji će joj pokazati put. Kao maloj djevojčici kojoj majka kaže da tata će ju odvesti na neko mjesto prekrasno. Ta nevina stopala koračati će bez pogleda na put. Koračati će gdje god budu vođena.

Svi njeni koraci bili su pregaženi. Svaki njen otisak pregažen njihovim željama, porivima, nedostacima. Hodali bi iza nje, tjerajući je. Otisci bili bi razgaženi njihovim. Hodali bi ispred nje, vodeći je. Otisci bili bi nevidljivi jer njihovi su morali biti jedini.

 

Hendricks

Okrenula se prema meni.

– Opet ne spavaš.
Pogledom sam joj potvrdio. Okrenula se od mene da bi svoja sitna stopala spustila na pod i zakoračila. Tijelo se prošetalo pred mnome okovano samo gaćicama koje sam joj nedavno kupio. Svo donje rublje joj kupujem. To je bio njen uvjet da se doseli kod mene.
– Ovo je tvoje – rekla je pokazavši svoje savršene grudi i utegnutu guzu – i želim da to gledaš u čemu god poželiš.
Vidio sam svjetlo frižidera i čuo otvaranje boce. Vratila se u sobu kraj kreveta odloživši čašu punu gin i tonika sa uronjenim krastavcem.
– Sada ćeš me poševiti, a onda popiti ovo. Ako i dalje ne budeš mogao spavati, barem sam pokušala sve.
Nakon svega poljubila me kao da sam nešto najkrhkije na svijetu.
– Znaš da sada nema apsolutno nikakve šanse da zaspim – rekao sam odpivši gutljaj.
– Znam, ali barem sada ćeš nastaviti gledati seriju sa tim smiješkom na licu.
Neke žene su muškarci.