Jedno je biti drolja,

Ništa nas snažnije ne gura da mu se predamo od njegove iskrene namjere da nas ne kontrolira. Sve to znamo. Dok mu pričaš o sebi i čekaš reakciju, a jedinu koju dobiješ je smiješak jer te dodatno upoznao, a ne osudu da ti to ne priliči svima nam kroz misli prolazi jedna jedina misao: ‘Uzmi me!’

Uzmi jer tvoje je, zapovjedi mi pozu u kojoj želiš da te zadovoljim i gurni me preko granica do koje nikad ni dotaknute nisu. Postavi nove granice, zapravo nemoj ih ni postavljati. Samo sruši te pregrade i zidove i do zadnjeg trena nas ne usudi se ni usporiti.

Ne postavljaj pitanja, ne otvaraj oči, samo nastavi. Želim ti biti jedina, a jedina mogu ostati samo ako postanem, – najbolja. Reci mi, pokaži mi, uzdahni kada pogodim. Odvedi me tamo gdje neću ni prijateljicama priznati da sam bila. Tamo gdje će mi misli biti svaki trenutak kada nisam kraj tebe. Gdje svaki korak će biti uzbudljiv i zaustavljati dah jer prvi puta sam ovdje. Prvi puta osjećam se slobodnom, a tako tvojom. Nema zidova, nema prepreka, nema mojih ali, možda, ipak, ako već samo da, da, da i još!

, a drugo je biti samo njegova drolja. To je ljubav.

 

Sam sam

Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen no ovako jesam i negiram to.

 

ŠŠ

Opsjednut sam tobom. Zapravo tobom kraj mene. Želim to iz dana u dan, iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu, iz jedne misli u sljedeću. Zamisliti te mogu tako životno no osjećaji koji to prate su mi nekako plastični. Pravi su, ali kao da nisu iz izvora. Izvor je tvoja pojava koja me privezuje nevidljivim lancima. Poput lanca sačinjenog od samih protona. Nevidljiv čak i u usporedbi sa niti no toliko snažan da odbija i najsnažniji pokušaj da se razbije.

Želim ležati u našem stanu koji je okovan istim lancem. Ojačan požudom koja me izjeda! Fantazije mi prodere pogled na tvoju satensku spavaćicu koja već predugo visi ovdje tako bezlično.
Želim te u njoj, kako ležiš na krevetu. Kraj tebe sam, u boksericama koje voliš vidjeti na meni jednako koliko i skinuti ih. Ispod tvoje spavaćice samo gaćice te još od mene dijele no satkane su od tkanine koliko lagane da skinuti ih nije ni potrebno da bi zavrištala iz sveg glasa.
Iznad mojih bokserica je samo siva majica koju si jednako zavoljela kao i razne bokserice u kojima si me vidjela. Ona isto jedva čeka da ti posluži da tvoj vrisak dosegne još višu oktavu u igri kojom se oboje palimo.

Lagani pokreti, poput mojeg dodira tvoje ruke ili mazni prelaz preko tvojih dugih nogu da budu okidač zbog kojeg ćeš pogledom mi zapovjediti da te uzmem kako oboje želimo. Potezom bržim od tvojih uzdaha ostati će na meni samo majica koju u ovoj igri ćeš zadržati na meni. U mojem pogledu ćeš vidjeti kako započeo sam istu igru pomičući tvoje gaćice samo u stranu dok će te moj sljedeći dodir natjerati da uzdahneš najglasnije dosad. Uzdah koji je rezerviran samo za kada moje ruke te dotaknu po milimetrima tijela kojima mi pružaš najveću ugodu. Moja si. To si htjela. To sam htio. Na dlanu te imati.

Već sljedeći dodir nije ruku. No uzdah govori da je upravo taj dodir onaj koji si priželjkivala da bude sljedeći. Onaj koji nas sjedinjuje, koji te u prvim sekundama paralizira, a zatim pretvara u životinju. Divlja, moja. Naramenice će spasti jer ramena ti gola zubima i usnama želim i moram okusiti. Grudi će ostati pokrivene no ne nedotaknute ili ne uzete, jer takva je ova igra.

Voditi ću sve dok me ne poželiš više nego što ja želim te izluđivati. Vrisci sa noktima kojima požuda upravlja su sada u vodstvu sa tobom za uzdama. Ja ne gubim, dobivam i više nego kad sam vodio, a toliko i dajem. Sljedeće sekunde su zapravo minute u kojima ti si vrisnula opet, i opet.
Nikad ne klonemo. Nikad ne posustanemo već svega promjenimo igru. Sada je na redu ona gdje ti na mojim prsima uzdišeš, prstima u mislima se poigravaš po mojim prsima no u stvarnosti ruke su ti položene i čekaju.

 

Sebičnost

Želim tebi doći kući. Želim znati da u spavaćici, kao što sam oduvijek priželjkivao za svoju ženu, spavaš i u snu me čekaš. Da sjednem na krevet i kažem ti: ‘Lutko, jedan je od onih dana.’ i da ti znaš da slab sam tu noć. Da te trebam da me slušaš. Kako pričam o svojim mislima, kako ne želim se izgubiti, kako volim sebe i kako volim nas više od sebe iako sam ovdje sebe prvo spomenuo.
Želim reći: ‘Znaš koliko te volim, hvala ti na ovim trenucima jer prije su oni bili pakao. Sjedio bi u mraku, osvjetljen monitorima i pisao. Pisao iz misli, slova, riječi, rečenice, tekstove. Pisao za gomilu.’

 

Faliiiš miii

Mislim da mi je jučer rekao da me voli. Ne znam jer nije rekao ‘volim te’. Rekao je da se opustim, da ne moram toliko grčevito svoje prste ispreplesti njegovima. Pogledao me i sa smiješkom me poljubio u obraz. Učinio me tako malenom, tako sigurnom.

– I ja sam želio ti svakih 10 minuta ti poslati poruku da mi fališ. No ne znam kako reći to na toliko načina jer svaki puta mi drugačije fališ i kad kažem drugačije mislim sve više i više. Jer te sve više i više nema kraj mene. Nije da te moram stalno imati kraj sebe jer to bi bilo posesivno, ali želim te imati stalno kraj sebe. To zvuči manje opsesivno.