Iskreno, želim biti najbolji.

Sve sam mogao. Biti nečiji, biti svoj, ne biti. No svaki puta skrenuo sam putem koji očito je bio zacrtan da te opet sretnem. Želim da prestane ovo. Želim prestati vraćati se u prazan stan. Bez duše jer se bojim njen djelić igdje polegnuti u strahu da ne ostanem bez svega. Kao da će taj komadić poput udice bačene sve povući za sobom. Kao ribiča koji uhvati preveliki ulov no na njega nije spreman, tako da ću ja biti povučen u plavetnilo kojeg se bojim. Plavetnilo koje znači život koji drugi vode no ja ga se užasavam. Bojim se da će saznati za mene. Bojim se da moje riječi neće doprijeti do njih ako govorim iz gomile. Potreban mi je taj pedistal da do njih doprijem. Da sebe vidim u odrazu njihovih suznih očiju, da im pružim nadu. U gomili jedini odraz do kojeg bi mogao doprijeti je onaj na poleđini mojih kapaka no tada ni sebe ne bi vidio i nestao bi. Nestao bi odgurnut od nadolazeće gomile koja prvog reda želi se dočepati. Ne bi mogao orijentir pronaći i udaljio bi se. Od cilja, od njih i oni od mene.

 

Technography

Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen.

 

Šamar

Vratila se njemu. Svi smo to čuli toliko puta. no to nije to. Veza nakon prekida je kao da je netko pustio remix originala. Pjesma na koju su ljudi navikli više nije tu. Nije to ta melodija. Predugo treba da se začuje vokal. Refren će se možda ponoviti previše puta. Ritam pjesme možda će biti izmjenjen nečim trendovskim. To nije to.

 

Uzmi što ti treba

Trebao mi je jedan takav. Trebao mi je da shvatim tko sam. Da krenem da radim ono što mogu. Trebao mi je jedan takav da mi kaže da me voli, ali da može da nastavi da me voli samo ako počnem da dokazujem da sam ono u što se zaljubio. Da ne prihvaća moje ne želim. Da me prebrzo upozna i uvijek prepozna kada odbijam iz straha. Trebao mi je jedan takav da postanem žena. Da me tretira kao da me ne treba, a pokazuje da bez mene ne isplati se živjeti, a ja da vjerujem u oboje. Jedan koji će mi pokazati koliko me oni prije nisu bili vrijedni. Jedan čiji vrtlog života me ne uzima i zavrćuje dok ne poznajem niti jedan smjer već me samo lagano uzdiže kada god mi zatreba. Jedan koji zna da mi treba kada ni sama to ne znam. Trebao mi je jedan takav koji će mi reći da ne serem prije nego što uopće se uspijem naljutiti. Da kada me on uhvati za bokove se ne osjećam jeftino već željeno. Trebao mi je jedan koji me pogledom može ukoriti. Jedan zbog kojeg uvijek želim biti najljepša. Da kad me i samo okrzne dodirom da zadrhtim. Da uvijek osjećam da moram da se trudim. Jedan koji me vodi, pokazuje, najbolje jebe i kruhom hrani.

Trebao mi je jedan takav kojeg ću ostaviti i srce mu slomiti toliko da ga iz muškarca opet u dječaka pretvorim.

 

Još i opet

Ugrizao bi ju. Ugrizao bi ju, ali ne da ju boli nego da uzdahne. Da zubima joj naredim da mi se preda još više. Želim da joj je to nepoznat osjećaj, da sam prvi koji je upravlja. Da više ne pluta nego da plovi. Usmjerena. Prema tamo, prema nama.

– Dođi.

I ona da dođe, dok pogled ni trenutka nije odmaknuo se od mojih očiju. Ne jer mora, niti jer misli da bi trebala. Da dođe jer želi. Želi još tog nečega što dobiva od mene što ni ja sam ne znam što je, ali njoj smiješak na lice postavlja i korak joj ubrzava kada god se meni zaputi. Želi još toga od čega gola se osjeća slobodno, a ne odmjereno. Još toga zbog čega prijateljice je manje viđaju.

Još, još. JOŠ!