Bok, ja sam nova ovdje

Nemoguće je ne pomisliti da je stvoren za mene. Nemoguće je ne osjećati se kao jedina žena na svijetu dok on me gleda. Nemoguće je da barem jednom mi ne izleti kako nitko ne razumije kako on mene voli jer on mene voli više nego bilo tko bilo koga ikada.
Voli me taman. Znam, zvuči loše, ali taman toliko mi treba. Taman toliko da zauvijek budemo zajedno, taman da svaki puta kada mi se zavuče pod majicu zatreperim, taman da kada god pomislim da sam ispala glupa on kaže da mu je to najdraži naš trenutak ikada.

Zna on što mi radi, a ja ne mogu vjerovati da zna jer ja ne znam kako. Svaki puta kada ode ja se pogledam u ogledalo i upoznam novu djevojku kako mi se smiješka. Ova nova zna da obožava osjetiti njegov dlan na svojim usnama i prigušiti svoje uzdahe dok ona koju sam upoznala večer prije nije na to nikad ni pomislila. Više mi sviđa ova nova.

 

Cerebro

Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.