Svi smo mi isti

Bili smo jedan od onih parova. Ne trebam ti više ništa reći. Bili smo sretni takvi. Imali smo svoju tajnu i bilo nam je tako lagano biti sretni. Sve dok jednom u gradu poznanik mi nije čestitao na uspjehu cure za koji ja nisam znao, a rado bi se ponosio njome. – Pa odkad mi govorimo stvari samo jedan drugome?
U sebi sam rekao ‘Pa oduvijek.’, ali na glas, samo kulerski – ‘Imaš pravo.’ Taj dan kolegica me pitala kako sam i njoj sam se otvorio. Od tada više nismo jedan od onih parova. Sada smo kao vi.

 

Do pola

Ne znam zašto je opet kod mene. Ne znam kako da ovako razmišljam bez da ju prvo ševim. Ne znam kako da joj kažem da van kreveta ne razmišljam o njoj.

Nekima moram pričati i prepričavati da bi shvatili zašto dok njemu jedino trebam reći:

– Ne skida grudnjak dok se jebemo.

Njemu ne trebam govoriti da mi smeta taj manjak samopouzdanja. Ne trebam mu govoriti da toliko bi me više napalio ovo-sam-ja-uzmi-ili-ostavi stav nego ne znam kakve sise. Njemu ne trebam govoriti da ne skidanjem mi pokazuje previše. On shvaća da to je jednako kao da dok ju ja ševim joj govorim da samo do pola ga stavljam iako oboje znamo da ga do kraja nabijam i da to je sve što imam i ikad ću imati.

 

Čuvaš li odlomljene dijelove?

Ležim u krevetu obučen. Nemam snage za biti normalan i presvući se u pidžamu. Ovako kao da priznajem da sam izgubio.
Mislim da sa jedne strane treba snaga da se prizna poraz. No ta snaga je drugačija od one koja mi sada treba. Sada mi treba ona koja daje glas onom u tebi koji ti govori da će sve biti u redu.

Nitko nema snage, svi šutimo. Svi ćemo uskoro zaspati jer smo umorni. Svi si pogledima šaljemo misli. Svi smo pomislili da bar da se ne probudimo. Svi smo razočarani, svi smo jadni. Svi lagano, duboko dišemo. Svi sve usporavamo. Svi polako zatvaramo oči. Svi nećemo obrisati suze. Svi ćemo ujutro se probuditi bez da otvorimo oči. Svi ćemo biti sretni što si tu kraj nas da nam kažeš da će sve biti u redu.

 

Metar ljubavi

Kada me pita jesam li ok zapitam se hoću li pogriješiti kada ga ostavim za par dana. Na njegov rođendan.

Prevario me nije. Nisam ga uhvatila kad je taman htio. Ne izlazi van sa dečkima i mene ostavlja samu kući. Nije prestao da me mazi dok gledamo filmove. Ne prestane ni kad zaspim. Sa konferencija čak i mojim prijateljicama nosi suvenire.

Ja sam ta. Ja ne mogu više živjeti u strahu da će on mene da ostavi.

Kad bi samo mogla saznati koliko me voli. Koliko uopće znači to cvijeće koje mi pokloni, kaktuse koje zna da obožavam. Koliko to što me uvijek vodi na nova mjesta, otkriva mi svijet. To što godinama unaprijed radi planove sa mnom. To što ljudi govore da sa mnom nikad sretnije nije izgledao. Koliko znači to što zbog njega želim biti bolja u svemu što radim. Koliko što zbog njega i jesam. To sto uvijek sam prva. Koliko znači to što njegov savjet je uvijek bolji od onoga što sam ja htjela da uradim.