Sivo

– Vidim bijeli si dobila, baš kakav si oduvijek htjela.
– Kako ti znaš kakav sam željela?
– Jer sam te volio.
– Pa svi znaju da sam htjela bijeli.
– Pa onda što me pitaš kada svi znaju.
– Pa šta..
– E pa onda ja nisam svi, ja sam nitko?
– ….
– Ne možeš mi to reći. Ne možeš me ni odjebati.
– Ajde daj prestani.
– Rekao sam svima da jesam.
– Šta?
– Jako si lijepa, samo to, uživaj.

 

Ti ćeš njega oženiti

– Gdje si ti?
– Još sam kod njega.
– Molim?! Pa di je on??
– Na poslu.
– I ti si ostala?
– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.
– Daj ne seri!
– Pa kako ti nije bed?
– Pa nisam se ni snašla!
– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?
– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.
– Hahaha, ti si kraljica.
– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.
– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!
– Mislim da je taman.

 

Samo jedina

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.

Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.