Kernel by kernel

Čekala sam dugo na nju. Čak i očekivala sam nekakav znak koji bi protumačila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ništa nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ruže udahnuli su, i čekali. Čekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih pluća zrak, bonacu, istjerali.

Kasno smo legli tu noć. Mogla bi reći i da rano je bilo. Bez riječi smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine još uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog čudnog vođe kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno držanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu čije vrijeme nikako da prođe. Pogledala sam još jednom te posložene crne i bijele tipke i odlučila da jednu ću ipak sačuvati, samo koju. Crnu ili bijelu?
Odlučila sam se za crnu. One čekaju u pozadini i vješto stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali ključne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodične, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.

Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vješto sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba riječ iskorištena da bi me opisala. Još u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je naš. Osjećaj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje životne pravce na hartiju stavljaju. Kao da će ovo jednoga dana obilježiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja čezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se proširi. Val promjene. Možda sutra.

Svoju težinu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula leđa. Moje buntovništvo bilo je još i tada obrnuto proporcijalno.
Upitala sam ga.
– “Je boljelo?”
– “Jeste, ali manje nego tebe.”
– “Kako samo to možeš znati?”
– “Ja nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.”

Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu večer muž je pred njenim očima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljedećeg tjedna Irina je počela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj urođeni talent i u sljedećem desetljeću postala jedna od najvećih plesačica svih vremena. Muž je umro u snu one iste noći i u njegovu čast podigla je svjetski poznatu školu baleta pod njegovim imenom – Škola baleta Aleksandar.

 

Prokletstvo genija

Nikad nije dobro kada grupa ljudi se nađe na mjestu na kojem ona se nalazi potpuno izvan uobičajenog kontexta. Za neke je ta grupa ljudi svakodnevnica gdje se našlo nekolicima odvažnih, ali uz to i nadobudnih, istomišljenika i sa srcima jakim pokušavaju natjerati ne samo vodu, već i ostale pritoke, na svoj mlin. Za mene je ta grupa ljudi uvijek samo jedno – loša vijest.

U početku moje mirne radnje rezultirale su odlukom zaposlenih roditelja da moj odlazak u vrtić neće stvoriti nikakve probleme ili posebne priladgodbe osim onih na dobro u znaku viška slobodnog vremena sa strane mojih roditelja za koje termin radoholičari se čini poput sinonima. Tako je moja prva grupa, ljudi, postala razmažena zajednica mojih vršnjaka kojoj je, čini se, jedini cilj bio sveprisutna pomutnja i nered. Nerijetko njihovi pokušaji se izazivali ljutite grimase na licima voditeljica vrtićašto mi je u početku bo doživljaj koji je graničio sa zabavom jer te grimase su bile veoma rijetke na licima mojih roditelja.

Prošao sam i kroz to trnje. Veoma je vjerovatno bi ono imalo još oštrije bodlje da me moja jedina misao nije nosila na svojim krilima, a zvučala je: “Zašto da im se pridružim kada to ne želim?” Činilo mi se pomalo smiješno što sam bio pohvaljen za odluku kojom sam jedino samome sebi doprinijeo. Tata se je ponosio i kod kuće dok je majka smiješak održavala samo u prisutnosti, koga, čega – grupe.

U roku od neizbježnog sutra našao sam se u novoj grupi u kojoj je već bilo poznatih i manje poznatih pripadnika iako to uopće nije olakšalo prisustvo u istoj. Naravno, kretanja i radnje su postale, tada mi se činilo, sofisticiranije i upoznao sam nova lica na mojoj novoj voditeljici tokom nekoliko sljedećih godina. U tih nekoliko godina jedino važnije iskustvo je bilo ono u kojem sam naučio što to znači prilagoditi se. Prilično jednostavna riječ od 5 slogova čije značenje nije toliko jednostavno zbog mnogih mogućnosti upotrebe. Upravo ta upotreba mi je ju učinila posebnom i značajnom za moje daljnje postojanje i ponašanje.
Nakon što sam zadobio nove izvore, sada već poznatih, grimasa moje kretanje polako je počelo biti obilježeno u jednoj određenoj grupi, spontano. Nikako ne bi mogao reći da pripadnici te grupe su mi bili slični ili srodni po, skoro, bilo kakvoj karakteristici, ali nekako su gravitirali mojim radnjama i činilo se, razmišljanjima.

Usprkost znatnome značenju prije spomenute peto-složne riječi nailazio sam na sukobe koji su se odrazili i na moje roditelje čiji ponos zbog tih sukoba se činio da raste, exponencialno. Oštre kandže nastavnika nisu se mogle pomiriti da im moj talent proziran se čini i više nego otporan na raznovrste predstave pod redateljskom palicom njihovog, umišljenog uma.
Tata je u očitom nerazumjevanju odlučio sjesti sa mnom i razgovarati, poput oca sa sinom.

– “Znam da imaš svoje razloge i veoma se ponosim jer vjerujem da su pravi, ali volio bi kada bi ih podjelio sa mnom.”
– “Moram te razočarti tata jer nemam razloge i to je zapravo zašto odbijam nastupiti na tim natjecanjima.”
– “Razumijem, korist. Ne vidiš ju u tome, ali možda nisi ju uvidio u tome da daljnje školovanje će ti biti olakšano sa tim nastupima. Razmišljao si o tome, zar ne? O daljnjem školovanju, zar ne?”
– “Naravno da jesam tata i ne mislim skoro prestati širiti svoj opseg znanja, ali mislim da moje školovanje sa obzirom na moj talent neće nikada biti upitno. Kažu mi da nitko nije postizao ovakve rezultate i da neodlaskom na natjecanja ga uzalud trošim, ali ja ne vidim tu uzaludnost.”
– “A da probaš, barem jednom, možda upoznaš nekoga zanimljivog?”
– “Razmišljao sam i tome. Da tamo možda upoznam nekoga tko mi je sličniji, ali po zadnjem članku iz novima mislim da je ta šansa mala.”
– “Misliš na ovaj zadnji?”
– “Da, na taj sam mislio, ali i ne samo na taj. I na svaki prošli koji me uspoređuje sa ljudima koji su živjeli u potpuno drukčijem vremenu, a da ne spominjem prostoru koji je bio stvaran za razliku od onoga virtualnog gdje ja provodim najviše vremena.”
– “U redu, razumijem. Na ništa te majka i ja nećemo siliti i našu ćeš podršku uvijek imati.”
– “Hvala tata.”

Znao sam da nije razumio, ali saslušao me i bez obzira na sve – podržao me. Taj osnovni dio školovanja je prilazio svome kraju i moja odluka je počela dobivati na snazi jer uskoro će ona biti moj sljedeći pokazitelj, nadam se pravog puta, na još jednom poželjnome raskrižju. Ipak sam razmišljao još i o daljnjem školovanjui tako uvidio da gimnazija mi vjerovatno pruža najviše od onga minimuma kojeg mogu bez oklijevanja očekivati.
Nova grupa ljudi, zatim grupe pa grupice. Uobičajene grimase opet su dovele do ponovnih sastanaka u pristvu mojih roditelja koji bi lagodno svoju prisutnost objavili kao nevažnu i prednost dali, opet, mojoj odluci. Ona je ostala nepromjenja i čvrsta, moguće još čvršća nego li pri prijašnjem susretu. Afiniteti su mi se prošili i novi su bili stvoreni. Sa njima su bile neizbježne i nove grupe čini pripadnici iako mi nisu bili srodni nisu se to ni trudili biti, baš poput mene, to mi se veoma svidjelo. Čak mi grupe više nisu činile zamršene čvorove u kutiji sa osjećajima. Naravno, do jučer.

Moja posljednja grupa ljudi koja još uvijek biva sa druge strane ovoga tankoga zida. Ušao sam u stan nakon više mjeseci izbivanja zbog fakulteta po pozivu mojega oca. Rekao je da me želi ovaj vikend kod kuće i samo to mi je bilo dovoljno da tamo i budem jer što pružiti čovjeku koji me cijeli život obasipa povjerenjem i strpljenjem osim jednakog ponašanja. Prvo sam naišao na grupu ljudi u kojima nisam prepoznao niti svoga brata nisi oca. Njihove grimase već dovoljno su govorile i zato sam ih sve preduhitrio pitajući gdje mi je otac.
Pronašao sam ga u sobi gdje on i majka su noći provodili. Sjedio je na rubu kreveta i plakao. Nikad nisam vidio oca kako plače iako svojih osjećaja nikad se nije sramio već se ponosio njihovim sudom i silnim dobrima koja su mu omogućila. Njegov podignuti pogled, njegova grimasa bila je stranica u knjizi mojega života koju nikad nisam poželio da me snađe.

– “Otišla je. Mama je umrla.”
– “Kada?” – u pola rečene riječi sam uvidio bezosjećajnost koju ona nosi, ali bilo je prekasno. Otac nije zamjetio.
– “Prije nekoliko sati. Tijelo su odnijeli….”
– “..samo su uspomene ostale.” – izrekao sam sa nevjerovatnim nedostatkom razuma.
– “Da, u pravu si. Samo uspomene su ostale. Uvijek si znao što reći, a zasigurno i kako pravilno postupiti.”
– “Sreća.” – rekao sam možda preodrješito.
– “Nije to sreća sine, to je tvoj genij.” – rekao je to tako snažno i učinilo mi se kao da sam primjetio tračak smiješka.

Brat je bio u drugoj sobi, odvojen od grupe sa djevojkom koja je pružala vjerovatno dovoljnu dozu utjehe u ovome trenutku. Šok je pomiješao neke osjećaje, ali mislim da žene imaju tu čar koja im omogućava da poslože osjećaje, mislim da tu čar neki su nazvali i ženskom intuicijom. Ne žalim što nisam suprotnog spola, ali koji puta osjećam taj nedostatak.
Večer je prošla neobično. Grupu je krasilo obilježje šutnje što je veoma izvan karaktera ove pojedine grupe. Spokoj. Dvo-složna riječ, ali mnogo jednostavnija od preteć jednosložnih. Ta riječ sjajila je iz mojega lika tokom daljnjih tjedana. Čak i nakon razgovora sa mojim mentorom na fakultetu. On se tako nazivao, ego mu je to obožavao, a meni je bilo svejedno.


– “Profesore, je li vama majka živa?”
– “Ne, umrla je prije desetak godina, 12 točnije.”
– “I kada se saznali, jeste plakali?”
– “jesam, kao nikada u žvotu, jesam.”
– “A jeste već prije vidjeli nekoga da plače jer mu je majka otisla ili ste jednostavno improvizirali?”
– “Imoprovizirao? Ne razumijem, ali da vidio sam prije ljude kako plaču za izgubljenim majkama.”
– “Ja nisam nikada vidio nekoga. Možda nisam zbog toga plakao.”

Tata je bio jedan od onih koji su me genijem nazvali. Silni novinari kojima sam udovoljavao davajući intervjue spominjali su zavidnost u odnosu njih i mene koju ja nikako nisam mogao razumijeti. Kada vijest o majci je doprijela do mojih uši, a zatim do onog centra u mozgu koji precesira informacije ovo su misli koje su mi prošle umom. Dajem vam prijepis na uviđaj.

Mama je umrla. Ne znam kako. Da pitam? Možda ipak ne. Ili bi mogao, ali ne oca ili brata. Možda djevojka od brata bi mi uljudno objasnila. Otac plače, zar bi i ja trebao? I prije sam se loše osjećao, ali nisam plakao. Opet plakao sam zbog manjih stvari. To je valjda ljudska psiha. Ali ovo je veće od bilo čega prije. Bi onda trebao vise plakati ili uopće ne biti tužan. Kažu da je normalno kada djeca pokapaju roditelje, a da obrnuta situacija je tragična. Da ovo smatram sretnom okolnosti u ovome? Čini mi se da sam bolestan, postoji ime za tu bolest, nepriladgodbu, a ono kaže – prokletstvo genija.

 

Kill(ed)

Mrak je predivno mjesto da se misli poslože u one stare poluraspadnete kutije prepoznatljivog kartonskog mirisa. Samoća je također dobar prijatelj razmišljanja i dugih morbidnih monologa koji se nerijetko pretvore u otužnu ispovjedaonicu usamljenih srca i neostvarenih snova – baš poput ovih rečenica.

Ironični smiješak prešao mi je preko lica. Iako svjestan svojih radnji, griješim. Nevjerovatno? – nimalo. Ali krenimo polako. Vrijeme je da vam ispričam svoju priču, ali prvo moram nešto uraditi.


Eto, jesam. Navio sam njenu malu muzičku kutiju uz koju svake večeri prije spavanja bi pjevušila. Posjela bi se tamo pokraj gradskog bunara i umirila cijeli grad svojim milim glasom. Bezvremenski valovi njenog glasa poput strijele, sada slomljene, bi se prostrali ulicama grada i sve bi utihnulo. Svako dijete zaustavilo bi svoj plač, svaka majka svoje nezadovoljstvo, svaki otac svoj ego, svaki djed svoga unuka, svaka baka svoje ruke. Zrak bi postao mekan i ponovno lagan za teške ljetne udisaje koji bi postali jedino bilo grada.
I taj mali, orni glasić mogao bi se čuti miljama daleko. Na udaljenim pašnjacima ovce naćulile bi svoje uši, neumorni psi čuvari bi zastali, a pastiri bi na tren odvojili svoje umorne usne od, rukom izrađene, frule.

Svi kapci svoje mjesto pred očima bi našli i sva srca otvorila bi svoja vrata, ona teška, sa metalnim obručima umjesto zvona i davno, davno podmazanim, već pomalo zahrđanim, šarkama.

Tada, u tim trenucima mira, njen glas postao bi njihov smisao, njihova utopia mira, dalek otok prepun zadovoljstava i nezamislivih čari koje bi naše snove pretvarale u stvarnost. Ne u onu okrutnu, nikako, već u onu mirisnu, slatku, zanosnu i nadasve voljenu – baš poput nje.

Ta mala bijela haljinica, zaustavila bi sile vjetra i smirila rubove halja i ponosno obješene zastave. Čak i užareno sunce zastalo bi na horizontu da i samo može osluškivati te slatke note navijene muzičke kutije i usamljeno pjevušenje malene djevojčice.
Sjetno se čini, ali nije. Radost u tim trenucima preplavila bi naše umove i mi, da mi, osjetili bi svoju svrhu, osjetili bi se važni, jedinstveni, nezamjenjivi – baš poput nje. Baš poput njenog jedinstvenog glasa koji bi uz malu pomoć onog istog slatkog zraka ulio u nas ono malo sreće što je tako ravnomjerno po svjetu bilo rašireno.

Kosa, za koju bi stranci rekli da je neukroćena, a mi, opet mi, znamo da je bila njena baš isto kao što je bila njena majka. Njen otac udaljen zvijezdama daleko, mogao bi zamjeniti njen pogled. I taj glas, taj moćni, orni, usamljeni glas. Poput violine svirane samo rukom pažljivo bi note birao i sa našim ćulima se poigravao.

Da me svaki dan upitate zašto, taj svaki dan isti, već dosadan, odgovor bi dobili. Griješim, ali tada nisam pogriješio. Slobodno mi postavite još nebrojeno drugih pitanja, podpitanja i dopuštam vam čak da me upitate ono što svi su me upitali:
– “Kako samo znam da tada nisam pogriješio?”

Jedno je ono što vi mislite, a drugo je ono što ja znam. Jedno je njena sudbina, a drugo je moja. Jedno je sunce koje osluškivalo je to milo stvorenje, a mnogi ste vi koji to niste znali cjeniti. Jedan sam ja koji vas bezuvjetno voli i razumije, a mnogi ste vi koji me sa razlogom prezirete. Neću vas kriviti, neću, neću i neću. Ne želim vas poistovjetiti sa vama samima i zamjeriti vam vaše misli, ali uskoro djela će zauzeti svoje mjesto na blještavoj pozornici besramnog života i tada vjerovatno i ja ću pokleknuti nad tim mučnim mislima i sa time valjda moram se pomiriti – baš kao što vi, niste.

Sada ovdje među ovim rešetkama mogao bi se i sam upitati:
– “Zašto, zašto sam baš ja, njen rođeni brat stavio ruke oko njenog krhkog vrata i dopustio razumu i sirovoj logici da zauvijek utihnu taj orni, moćni, jedinstveni, nezamjenjivi, slatki, mekani, lagani glas?”

Čudilo me kako ni suza puštena se nije pojavila. Čak ni razočarenje u njenim očima nije zasjalo. Smireno se opirala, kao da je znala da ju volim i da poljubac ću podariti njenom uskoro beživotnom tijelu.

– “Zašto?”
Pa nisam ni ja bilo tko, i ja sam samo čovjek, a čovjek pogriješi.

– Boljelo je, ali ne koliko i sada boli.

 

Kritika postojanja

Razuman ili nerazuman su stanja kojima opisujemo ponašanje nas samih ili nekog pojedinca ili grupe. Biti razuman je u skladu s normama samog društva ,nešto što spada u samu kolotečinu života. Razumno je da idemo u školu, da ne kršimo zakon ,da slušamo roditelje, no ako bilo što prekršimo od svih normi mi smo nerazumni. Da li je homoseksualizam razuman. Misli li itko od nas razumno kada je u pitanju abortus ili život naše djece. Kako je ponašanje razumno u društvu i kada smo sami sa partnerom. Na koji je način razumno postaviti pribor za jelo kada smo gotovi. Je li razumno od nas da u ime napretka kreiramo razne naprave razornih moći za cijeli planet. Zar je razum zapravo ponašanje nas samih na način kako društvo u tom trenutku misli da je razumno. Znači da razum nije ništa više nego uobičajena norma ljudskog ponašanja iako ljude kao takve možemo svrstati u vrlo nerazumne. Ne postoji stroga granica između razumnosti i nerazumnosti tj. kakvi smo mi određuje pojedina situacija. Kada čovjek jednom nerazumno postupi ,mala je vjerojatnost da će ponovno učiniti istu pogrešku stoga se postiže nekakav napredak. Zato mlađi uvijek uče od starijih koji su osjetili život i znaju se razumno postaviti. Razum nije definiran već ga mi sami oblikujemo prema sebi tako da na nama ostaje prosudba što je razumno a što nije.

– Čuo sam jednom iz nekog previše klišejima upotpunjenog hollywoodskog uradka: “Away from heart, away from mind.”

Ubio sam i ubio bi ponovno da moram. Kao opravdanje mojih djela i mojim sličnima nikad nemojte reći: “Pa i oni su ljudi.” Istina, i mi smo ljudi, ali što bi to trebalo predstavljati osim sasvim jednostavnu klasifikaciju neke vrste koja poput virusa se samo razmnožava i uništava ono što mu je potrebno za opstanak – svoga domaćina.

Ja sam već odavno smrt poklonio svome domaćinu. Ono što je autor te sada veoma korištene izreke htio reći da svi jesmo ljudi, ali ne posjeduju svi ono što ljude čini čovjekom. Zanimljiva je i sama sintaxa riječi “čovjek” jer kao što smo svi svjesni ta riječ dolazi samo u muškome rodu. Pitam se koliko će ženama koje sebe nazivaju ljudima trebati da shvate da niti jedna žena zapravo nije čovjek.

Da li je to sve popularniji PMS uspio napraviti nešto što niti jedna žena ne može poreći. Tko zna kako bi sve bilo da je ili Čiril ili Metodije bio suprotnog spola. Čak možda da Ljudevit gaj je bio žena, a ne čovjek pun snova sada riječ feminiskinja ne bi uopće bila poznata u našim umovima već bi na to gledali kao opet novi način da se netko obogati na Divljem Zapadu.

Gledao sam svoju ženu i promatrao njen osmijeh. Zatim sam prije nego li sam pomislio zadnju misao dana zastao pred ogledalom i upitao se da li moj osmijeh me čini čovjekom – nikako. Njen je bio puno zamamniji i neusporedivo prozračniji od mojeg već pomalo šturog i priprostog. Kao glumac sam postao u zadnjim izvedbama sezone. Nemam više onog žara niti onaj mladenački trzaj više ne bičuje moje živce već sam postao rob rutine i nedostignutih snova koje nikad nisma ni sanjao već sam vidio da ljudi pričaju o njima kao o nečemu čemu svi bi trebali težiti. Osjećam se kao beskičmenjački mladac koji nikad ne kaže ne svojim drugovima već repom nestalim među nogama prihvaća suludi tok generacije kojoj ništa ne duguje niti pruža.

Oglas sam stavio u novine, dnevne, njih najviše čitaju, da tražim iskren osmjeh. Osim nekoliko poziva u kojima na drugom kraju slušalice izriču isprike zbog svoje nespretnosti koja je dovela ih, očito zabunom, do mojeg uha.
Zapitao sam se zašto svi tako žure da razgovor privedu kraju. Zovu jer žele biti saslušani, a ja im to nikad ne bi uskratio no ipak oni svoju odluku odvedu u smjeru, pogrešnome, gdje nema čovjeka, već samo ljudi.

“Razumnost čovjeka” nosi naslov text kojemu je ovo kritika. Autor mu je jednak autoru ove kritike.

 

Blackened

Brže, više, bolje. Taj olimpijski moto čini mi se da sve više obuhvaća ovu urbanu svakodnevnicu u kojoj nevoljko sudjelujem pateći sve više za onim starim danima. Ovu predhodnu rečenicu neću nikad pročitati jer samo bi se uhvatio kako zapravo zurim u ogledalo duše koja je premlada za ovo moje tjelo.

Usprkost mojem sve većem broju obilježavanja vremena postojanja uživam u trenucima koji mi uljudno dopuštaju da se prisjetim one mirne, pa možda čak i spokojne, sredine. Dajte, nije to bilo baš tako davno, podesite tu sliku u vašim umovima. Samo je bilo mirnije, da, dobro sam se prije izrazio, spokojno je bilo. Nevjerovatno je koliko ta riječ odgovara za našu malu sredinu jer na granicama grada, uz cestu po kojoj se penje na trg, tj. centar sela, nalazi se groblje.

Tradicija i mudrost mi se čine kao prikladne imenice koje bi mogao dodati mojem selu poput atributa. Kada sam bio mlađi ta tradicija u mojim očima sjajila je poput zaostalosti, a to je i razlog zašto sada ovo pišem sa ovom nostalgičnom notom sa slušalicama na ušima ne bi li blokirao barem polovicu ljudi koji oko mene trče, život traže.
Valjda je i to razlog zašto ja sjedim, a oni trče, ja svoj život imam i prilično je zaokružen. Umalo pa savršenu kružnicu će tvoriti, ali nadam se ne preskoro jer volio bi vam ovo ispričati bez dodatne napetosti iz mojih privatnih voda.

Ipak moram se odmah u početku ispraviti jer ono prije spomenuto groblje nije baš bilo to već tamo je bio jedan jedini grob štoviše grobnica. Uz nekoliko izabranih riječi koje više nego graniče sa klišejima nalazi se i pokoja slika. Tada nisam niti jednu prepoznavao, a danas vjerujem da jednu bi.
Kako početak ove priče odmiče tako vidim da i samostalnost je još jedan atribut koji pripada mojem selu, da mojem. Nitko nije objektivan, barem mi je tako rekla moja jedina profesorica filozofije pa je to vjerovatno razlog zašto mislim da je moje selo drugačije od svih ostalih i štoviše da je posebno kad ono možda uopće nije. Svejedno, nastaviti ću u svojem stilu, ostati će ono posebno.

Dok još nadimak “krezubica” krasio je moj lik, kako sam bio zvan od strane društva koje se osvećivalo za istu patnju prošlu tek prije koju godinu, shvatio sam da postoji veoma velik čovjek u mojem selu. Ne samo po stasu već i po svojoj, do tada neviđenoj, moći koju je prezentirao svaki puta kada bi Sunce počelo se skrivati iza planina. On je bio taj kojemu smo svi mogli zahvaliti što sigurnim korakom možemo koračati duž ulica bez straha da ćemo se spotaknuti o nešto što u mraku ne bi bilo vidljivo. Koji puta dječiji bicikl od popodnevne igre, a koji puta autići od iste igre.
Pod tim okriljem pitanja koje se nadvilo nad mnom raslo je i poštovanje jer u mojoj kući samo majka je upravljala plamenom i za sve smo mogli njoj zahvaliti. Ostalima, osim naravno ocu, koji nikad nije ni pokazao interest za tu čudnu moć, bilo je strogo zabranjeno i samo se plibližiti.

6 godina sam imao kada sam ja nazivao nadimcima, ipak to je bila još jedna od mnogih tradicija, i polako počeo učiti o raznim moćima koje čovjek uz pomoć raznovrsnih pomagala može posjedovati. Fizička snaga nikada me nije zanimala. Lažem, je, ali nikad nisam imao nekakve tjelesne podispozicije da taj aspekt moći i ostvarim tako da sam se priklonio onim intelektualnim i evo gdje sam danas. U ovoj cijeloj zgradi ja si jedini mogu priuštiti da stavim slušalice i sjednem. Ured je ovo, ali koji puta ju nazovem u svojim domom jer toliko noći, u borbi za opstanak, sam proveo ovdje.

Kako sam odrastao tako je ono čuđenje preraslo u divljenje čovjeku koji obavlja tako, pa svetu, dužnost. Ono okrilje pretvorilo se u divnu dugu usklika. Za mojeg bivanja u selu nikad nisam svjedočio dijalogu između njega i nekog od seljana. To je vjerovatno pridonjelo konstantno rastućem obilju poštovanja.

Upravo sam pogledao na sat i uvidio da moram krenuti da ne bi zakasnio, ne mogu si to priuštiti večeras.

Paul Desmond Machartney umro je u snu na željezničkom kolodvoru čekajući vlak koji je tu noć kasnio i nije uspio ispuniti svoju posljednju želju da upali petrolejske lampe na ulicama svoga sela.
U svojoj oporuci, uz veliku svotu novca koja je trebala poslužiti da staromodna tradicija nikad ne dočeka jednaku sudbinu kao i njegove lampe u zoru i gore otiskanu priču, napisao je želju koja je zapravo bila njega zadnja, a ta je da ga se pokopa u onoj istoj grobnici pokraj puta – želja mu je ispunjena.
U njegov spomen, svake godine na datum njegove smrti, njegov najstariji sin Charles sa ostalom porodicom odlazi u selo i sam preuzima dužnost paljenja uličnih lampi koje i dan danas osvjetljavaju sve ulice u selu.