Violence must be loud

This is something I rarely talk about. Of how I abused my wife. Many years ago I was married and it was a typical, run in the mill, marriage. We had it all, if you mean a life of content without little ones to share it with. We were not ready we said to each other. And I to this date admit that we were right. No for each other as it seems but only for the kids part.

It was a gloomy day that day. Should have seen it coming, I now say, but are we not all 20/20 after the battle. I walked home that day from work. Even though I worked from home and I was running my own business we still had an office for more of a psychological reason. I am good in what I do and I never did wrong with one of my own. They are my family away from home and I love them as such.

I was thinking and concluded that the thinking I had to do that day deserved a walk home in the rain. A happy walk. A one of those moment-she-realizes-that-she-loves-him walk. Never did much of them, so I reminiscence. Now I think about it in this state and I have to say that the walk-in stereotype is not all that it’s cracked up to be. Nevertheless I have not encountered one, still.

She was crying and I put myself aside and tried to say the right things. To do the right thing. I said them, but it was not me she expected to hear them from. She confessed to an affair with a friend we both knew. She told me in full detail and I said nothing. Even though I felt everything.

To this day I said nothing to her. Left her with everything but a letter in which I cruelly listed stuff I think I should get. Like this notebook in which I am writing this email and some general sentimental stuff.
She did her best but I stayed faithful to me. I am proud of that I did.

Wonder what will people think when they find out I killed myself. Not much to do but to send you this for you to post it on your blog for everyone to read. Do it in the middle of the night please, give me that much. Who knows how much grammatical mistakes are in this text. This tekilla is to be blamed surely.
Now that I reread this pages I written in this hours past I see that this is to be judged as my style. Have to say that that is fucked up. Pardon me. Think about it fella, they judge your last action even though the last action is only the result of all the actions you took during the long years.

Machiavelli should have written it differently. I am about to meet with him so I am feeling a bit cocky and will change one of the selling points of capitalism.

Means justifies the cause. No. Cause is judged because of the means.

I love Mariella. Love her so much that I turned up on her weeding today with Kenneth. Congratulated them both, sat down, stared blank, stole a bottle of tekilla and went home under the excuse of work being it a week day.
One more thing. It is not a mistake, just ask Hemingway.

 

Prije 11 godina

Opet sam zapalio. Dok sam čitao kako je ona propušila prisjetio sam se kako je to kod mene bilo.

Posebna noć nije bila niti će postati. Hladnoća. Mrak. Samoća.

Prilazio sam njegovom liku i na svega nekoliko koraka od njega vidio da mu tijelo drhti. Zastao sam svega na trenutak da se osmjehnem misli koja oslikala je situaciju djevojke kojoj prilazim, grlim i ljubim. Uistinu smješna situacija. Nastavio sam izvadivši ruke iz džepova. Odglumio sam popularnu hollivudsku scenu došavši kraj lika ne izgovarajući niti jednu riječ i gledajući u daljinu.

Ja sam kul.

– Nema zvijezda.
– Nema ni kiše.
– Mat pozicija.
– Smiri se, nije ovo zadaćnica.

Ponudio mi je cigaretu.
– Ne pušim.
– Ni ja.

I povukao sam dim. Bez kašljanja, kao veliki.

– Ne volim te.
– Ni ja tebe.

Na ulazu u dvoranu umalo sam se sudario sa sestrom.
– Što radiš vani sam?
– Išao sam zapaliti jednu.
– Zapaliti? Sta? Cigaretu?!
– Da.
– Pa ti ne pušiš!
– To sam i ja mislio.

 

Mudrost mohikanca

Živiš li jedan dan taj dan ćeš saznati da ono što su jučer učinili je bilo bolje od tvojega danas. Doživio sam ih premalo da bi vidio da pogreške mojeg oca u mladosti su uistinu bile to. Ne vidim ni one pokušaje da se pravo učini.
Shvatio sam tu mudrost exponencije još u ranim godinama života. Puno ranijim od ovih koje također ranima mogu nazvati.

Kako?
– Varao sam.

Ne možete me osuditi. Bio sam dijete. Nitko djecu ne osuđuje, barem tada niste. Danas više nisam dijete, ali još uvijek me ne možete osuditi. Da biste to učinili ne biste me smijeli poznavati. A poznajete me. Upravo ste pročitali moju najveću tajnu. Podjeliti ću još jednu sa vama. Više nije važno, jednu sam već priznao.

Želim umrijeti posljednji. Ne mora biti među svima, već među nama. Mohikanci su to znali. Danas sam i ja saznao. Posljednji, samo među nama.

 

Svi starimo

Svatko ima svoj kafić. Ja ga nemam. Moje prokletstvo je to da se samo svidim ljudima kojima se ne želim svidjeti. Time sam izgubio iz riječnika stvari poput uobičajeno, stalno, i ovaj put…ali nema oproštaja. Moji drugovi neće se iznenaditi ako se više nikad ne pojavim. Oni me ne vole jer sam im se pokušao svidjeti.

Tako sam u jednom kafiću ostao sam i promatrao ljude. Njega bi pretežno najviše promatrao. Ne zbog njega već zbog ljepših polovica koje su ga poslušno pratile. Scenarij je uvijek bio jednak. Nekon nekog vremena tj. taman kada bi ispio dobar dio naručenog pića, ispričao bi se pod isprikom da ide na wc.

Umalo redovito bi bio upitan od strane ljepotice da li će se on vratiti i jednako redovito sam odgovarao:
– Naravno da hoće, pa nije ni piće popio do kraja.

To ih je uvijek zadržalo još dodatnih 20-ak minuta.

Nisam ga viđao nekoliko tjedana i zapitao se. Taj dan sam čuo – oženio se.

 

Otpor uma nije vjetar

Ponekad kada mi baterije isprazne se prije mojega dolaska na odredište ostavim slušalice u ušima. Smiješan oblik poricanja rekli bi neki. Besmisleno. Nisam toliko lijen da od toga odustanem pa čak i ako malena vodoravna crta se stacionira ispred broja Celzijusa.

Ostavim ih tamo da izbjegnem vas.

Ljubav i samopouzdanje davno sam naučio da treba odvojiti i jesam. Ponosito ih promatram u zasebnim staklenkama i smješkam im se u tišini i osami koje mi moje slušalice pružaju.

Teško ignoriram sebe i svoje pa tako se veoma teško nagovorim da neodgovorim na zvonjavu mobitela. Brat je ovaj puta bio. Uvijek se začudim i pomalo skrušeno osjećam kada ugledam njegovo ime kako uz neku smiješnu melediju treperi. Sjetim se svih onih priča o tehnologiji u kontextu ubojice socijalizacije. Ne volim kada me zove. Osjećam se krivim što nikad ne pričamo i što osim besmislenih prepirki zapravo ni ne komuniciramo. Uvijek pobjedim u prepirkama.
Jednostavno je pobjediti. Samo se treba boriti kada ste u pravu. Ja to radim. To treperenje mi uvijek zaskoči srce koje vapi za bratskom ljubavi koju te prepirke varljivo oponašaju.

Da prolistate imenikom ne bi primjetili niti zamjetili da nisam jedinac. Njegovo ime pravilno je upisano, lišeno je jedino palatala. Sva su takva. Mana geografije. Krivim Čirila, ne tehnologiju.

– Gdje su mama i tata? Vrata su otvorena!

Dan je vedar. Neobičan jesenjski dan. Nism to uzeo kao znak, ne svjesno. Bilo je to za očekivati, prošlo je svega nekoliko tjedana od slučaja koji njoj uvijek ubaci ideje u glavu. Bubu u uho. Najbolje je ovako. Sam sam. Ne znam reagirati pa ću barem imati vremena smisliti objašnjenje za sebe.

Došao sam na prvu bazu. Scena je bila jeka glazbe mojih slušalica. Jedna polovina od cijeloga. Došao sam i do druge. Posljednje, i iznenadio se što je jeka toliko jaka. Kod kuće svi su me čekali, uplakani.

Majka mi se pokušala ubiti. Ne brojim više dane, niti pokušaje, niti udisaje, ni izdisaje. Ja brojim kapi kiše.